stop whispering

Just let the wardrobe do the acting.

2012-02-27T04:44:00.000-08:00

Nisam namjeravala da moje sljedeće javljanje bude ovoliko kratko.

Nisam namjeravala ni da bude ovoliko vremenski udaljeno od prošlog.

Nisam čak namjeravala niti ovome što slijedi posvetiti poseban post.

Ali, samo zato da ne budete zabrinuti, javljam da sam živa.

Pretrpana obvezama, umorna, pomalo iscrpljena, nervozna i rastresena, ali živa.

I puna najboljih namjera da u što skorijoj budućnosti prionem na upijanje zraka sunca, na nove ideje, nove inspiracije i nove postove.

Do tada vas, puna zahvalnosti što ste i sada navratili, pozdravljam i ostavljam nečem što je prije nekoliko dana ugledalo svjetlo dana, a u čemu mi je bio ogroman užitak sudjelovati. :)

(klik na sliku do članka)

In the end, everything is a gag.

2012-02-14T12:31:00.000-08:00

Kings of Convenience- Me In You

Prije nekog sam vremena upoznala gospođu, 80-godišnju staricu, naizgled ni po čemu različitu od milijuna drugih starica diljem svijeta.

Vjekovi su na njezina umirovljenička leđa natovarili terete što starost ih sa sobom donosi te je tako preda mnom ležala na bolničkom krevetu u svojoj prevelikoj plavoj spavaćici i s oduševljenjem prihvatila prijedlog da mi ispriča sve svoje tegobe.

Između niza anamnestičkih podataka, varirajućih vrijednosti tlakova i pregršt ozbiljnijih simptoma, sve se više razabirala jedna druga priča- ona životna.

Tako dok sam joj pregledavala ono jedno još zdravo oko, uspjela mi je ispričati o svome nekadašnjem radnom mjestu, o vremenu prije strojeva dok su preteške terete nosile radnice same, o svome sinu, o svojoj braći i ono najzanimljivije- o svome suprugu, svojoj najvećoj ljubavi, svojoj srodnoj duši. Saznala sam kako je ostao nepokretan i kako je tada svu brigu oko njega preuzela ona, podredivši mu svaku svoju slobodnu minutu, svaki svoj dan i čitavo svoje biće.

Dok je to pričala na licu joj je zatitrao tihi iskreni osmijeh, a ona mi povjerila kako uopće ne brine što joj je, već se želi što prije vratiti kući i nastaviti svoju slatku bračnu rutinu.

Nemalo me iznenadio takav pristup, takva iskrenost i takva predanost. Iznenadio do mjere da se zapitam koliko je u modernističkom društvu- koje nas odgaja da sami sebi trebamo biti i jesmo na prvome mjestu, koje nas uči da se vječno na nešto žalimo, prigovaramo, želimo više i bolje- uopće moguće prakticirati takav životni stil. Koliko smo na njega spremni. Koliko sam ja spremna.

Jednostavno živjeti ljubav, biti ljubav. Željeti učiniti sve što je u našoj moći da usrećimo onog koga volimo.

Da mu damo cijelog sebe, sa svim svojim manama i vrlinama, svim slabostima, svim greškama, lošim potezima i strahovima. Da budemo tu kad nas treba, da se smijemo, da zajedno plačemo. Da budemo s nekim jedno.

I da to osjećamo kao najnormalniju stvar na svijetu, kao potrebu, kao logičnost života.

Jer život je ljubav.

Post je predugo čekao ljepše vrijeme koje je očito zaboravilo da su slike na otvorenom uvijek bolja opcija. Ljutim se na zimu već dugo, al ne doživljava baš moje prijetnje. :)

Zato zatvoreni prostor, par promočenih čizmica i filmska inspiracija.

Promrzle pozdrave vam šaljem. Uz želju da živite ljubav. :*

Everybody's a filmmaker today.

2012-02-06T07:49:00.000-08:00

Još je davne 1500. veliki vizionar i ekscentrik daleko ispred svog vremena, Leonardo da Vinci, kreirao skicu camere obscure, primitivnog uređaja koji se smatra prvim pokušajem projekcije predmeta.

Od tada film kroz povijest dobiva sve opipljivije dimenzije, provlači se kroz umove sve više intelektualaca voljnih da svijetu pruže novi oblik umjetnosti da bi napokon u punom sjaju ugledao svjetlo dana one slavne 1895. kada je veliki izum demonstriran širim masama.

Na veliku sreću filmofila i svih koji se takvima vole smatrati, prvotnu je reakciju šoka i čuđenja ubrzo zamijenilo sve veće zanimanje koje je pak do danas preraslo u euforični užitak kojem malobrojni uspijevaju odoljeti.

Bez obzira na žanr, na scenarij, redatelja ili glumce, gotovo da nema filma koji neće pronaći svoju publiku i koji neće zabaviti ljudske umove na nekoliko sati, a nebrojeno puta i mnogo duže.

Kad sam već dirnula u povijest, nastavit ću u istom tonu i posvetiti veljaču onim nešto starijim filmovima. Filmovima u čije su likove bile zaljubljene naše bake, a čije mudrosti i manire i dan danas štuju milijuni.

Filmovima koji bude nostalgiju, koji govore da je ljubav i dalje onakva kakvom bi trebala biti, koji postavljaju načela na prava mjesta u ljestvici vrijednosti, koji nude jedan drugačiji pogled na svijet.

Filmovima koji jednostavno inspiriraju.

The first film ever- Exiting the Factory (1895)

Putovanje u svijet filma počinjemo uskoro. Do tad vas ostavljam ovoj snježnoj idili, pokojem glazbenom broju i uz nešto lakog štiva. Sretan vam ponedjeljak!

Feelings are everywhere - be gentle.

2012-01-30T14:45:00.000-08:00

The xx- Heart Skipped a Beat

Danas se osjećam lagano. Kao da bi noge mogle na trenutak zaboraviti da mjesto im je na zemlji i jednostavno se od nje odvojiti, zeletjeti se, poletjeti.

Danas se osjećam brzo. Kao da svaku s popisa obveza mogu napraviti u istom trenutku, u istoj sekundi bez da ijedna ima ikakvih dodirnih točaka sa drugom.

Danas se osjećam zaigrano. Kao da bi svako osjetilo moglo postati nova zabavna slagalica, a njihovi krajevi međusobno isprepleteni, tvoriti cjelinu tako potrebnu desnoj strani mozga.

Danas se osjećam hrabro. Kao da bih mogla pojuriti ususret najvećim noćnim morama i neznatnim ih treptajem oka izbrisati iz pojmova poznatih mom uhu.

Danas se osjećam snažno. Kao da bih iz ovih stopa mogla ponijeti planetu na leđima skakučući pritom na prstima dok rukom guram čitav vagon problema njezinih stanovnika.

Danas se osjećam zaljubljeno. Kao da bi moj zagrljaj mogao obuhvatiti sva mala veselja i pretvoriti ih u jednu ogromnu istinu što ljubavi je zovu.

Danas se osjećam uzbuđeno. Kao da bi svakog trenutka iza ugla moglo naići neko novo čudo, pokazati se novi horizonti ili stvoriti novi nepoznati svijet.

Danas se osjećam spremno. Kao da su vrata koja vode ka cilju preda mnom i potreban je jedan, tek lagan okret kvake da se otvore. Da se zakorači. Da se osjeća.

Posljednji u nizu bajkovitih inspiracija, moj najdraži vječni dječak- Petar Pan.

Kojem je u ulozi mene (ili meni u ulozi njega) bilo jako hladno. Nadam se da su u Nigdjezemskoj temperature ipak malo više.

Ponoć se bliži pa kako bajka ne bi prestala prije vremena, podijelit ću s vama još jedno mjesto na koje će mi biti drago da svratite. Nije Nigdjezemska, al i TU je lijepo. I tu ćemo se družiti svakog ponedjeljka. :)

Isto tako se nadam da vam je ovaj današnji bio lijep. I... da ste osjećali.

The beauty of a second

2012-01-23T09:31:00.000-08:00

Fever Ray- Now's the Only Time I Know

Prije nepuna sam dva mjeseca negdje u kaosu fejsbuk linkova, statusa, mudrih izreka i još mudrijih komentara istih, naišla na ovo.

Filmić od samo dvije minute u kojima je svoje mjesto uspio naći jedan od najljepših pogleda na svijet.

Filmić koji me toliko inspirirao da dotična dva mjeseca svim snagama pokušavam hvatati sekunde.

Sekunde koje se tako često i tako neprimjetno stapaju u minute, minute koje ubrzo postaju dani, a oni klize u svojoj kolotečini, grčevito se držeći jedan drugoga da ne izgube smjer. I začas postaju mjesec pa tako i dva.

No, bi li i jedna jedina sekunda postojala bez one prethodne? Ili pak ta bez one prije nje? I tako do začetka svijeta. Kako onda odrediti u kojoj sekundi smijemo biti nepažljivi prema svijetu, dopustiti si treptaj da nam promakne neki trenutak koji oduzima dah...?

Svaka je sekunda važna.

Zato želim da mi obećate da ćete sljedeći puta vidjeti onu pčelu na staklu autobusa. Da ćete prepoznati kojeg je oblika oblak iznad vas. Da ćete vidjeti školarca čija je torba veća od njega. Da ćete čuti i prvo poštarevo zvono. Da ćete primjetiti tko stoji ispred vas u banci, a tko sjedi za pultom. Da ćete se nasmiješiti gospođi od koje kupujete kruh. Da ćete poskočiti nasred ulice kad budete sretni.

Da ćete uhvatiti svaku notu Njegova smijeha.

Da ćete namirisati svježe oprano rublje na vjetru. Osjetiti svaki gutljaj jutarnje kave. Bilježiti svaki korak na putu do odredišta. Pozdravljati službenike u prometu. Mahati turistima. Bacati novčiće u fontanu.

Hvatati kišu u dlan. Smijati se i kad nije smiješno.

Da, svaka je sekunda važna. Ali još bitnije od toga jest što je i svaka neponovljiva. I baš zato prekrasna.

Pozdrav kišnom ponedjeljku za koji se odlučno pravim da je nedjelja.

Pozdrav i jednoj pomalo zapostavljenoj, a meni dragoj, bajci koja je poslužila kao inspiracija.

Pozdrav i starom mlinu koji je glumio samoga sebe, a pozdrav i čizmama koje su odbijale suradnju.

I pozdrav svima vama koji odvajate svoje sekunde da skoknete malo ovdje. <3

Literature is a luxury; fiction is a necessity.

2012-01-15T13:06:00.000-08:00

Johnny Flynn- The Wrote and the Writ

Kad su mi bile samo tri godine, imala sam prvi bliski susret s ružnim krajevima. Bajki, naravno.

Moja mama, poznati knjiški moljac, pomalo pisac i općenito veliki pričoljubac me oduvijek hranila raznoraznim literarnim poslasticama. Neke je izmišljala sama, neke čitala, neke prepričavala, neke ponavljala toliko puta da su joj postale kao svakodnevna mantra prije spavanja. Glad mi je bila velika, a s godinama sve više rasla.

No, ružan kraj o kojem pričam bio je onaj priče o Crvenkapici.

Nikako mi se nije svidjela ideja da jadni vuk tako tužno skonča makar bio predstavljen glavnim negativcem.

Zato sam šutke ustala, uzela slikovnicu i bacila je u peć.

Možda je dobro naglasiti da je ista bila posuđena iz knjižnice čime sam majci priuštila jurnjavu gradom ne bi li kupila novu i odnijela je tetama knjižničarkama uz ispriku za moj rani bunt.

I tad se negdje, u plamenu prvih doživljenih slova, rodila ljubav prema knjigama.

U osnovnoj je školi postala glavni predmet mojih interesa i tako sam, dok su drugi trenirali sportove, ja čitala i pisala i stvarala prva stidljiva djela okružena odraslima koji su moju pohlepu za riječima poticali i samim time postajali mi najveći životni uzori.

U srednjoj je pak baza bila postavljena, na nju su se samo, sasvim logično, nanizale opeke novih imena, novih žanrova i novih inspiracija. I opet dok su mnogi izbjegavali pročitati i ono zadano, ja bih u dahu gutala ruske klasike, provodila sate hrvatskog u najstrožoj tišini da mi ne promakne koja riječ, a dan kad bi se pisala školska zadaćnica mi je bio najdraži dan u školskoj godini.

Danas pak, jedina je literatura u mojoj ruci već poduže vrijeme medicinska. I lagala bih kad bih rekla da u njoj uvijek jednako uživam. Zato cijenim svaki onaj sat, svaku sekundu koja mi pruži mogućnost da okrenem par stranica najdražih autora.

Čisto da ne zaboravim kakvu moć imaju riječi iznikle iz ruke osobe koja zaista zna što bi s njima.

Crveno, otprilike poput moga grla ovih dana. Uz kapljicu bijelog da ide uz boju tena. :(

I Lea u ulozi strašnog zbunjenog vuka.

A tu su i gđe.marte, ovo im je prvi izlazak od srednje škole.

Dosadno im je na polici stalno, ako ih netko poželi udomiti, neka se javi na mail. :)

Na kraju ću samo još reći- čuvajte se prehlada, nisu zabavne nimalo. -.-

What is the city but the people?

2012-01-08T11:28:00.000-08:00

Paolo Nutini- These Streets

Jednom davno, tamo negdje iza sedam gora, sedam šuma, sedam rijeka i sedam mora smjestio se grad.

Ne odveć velik, ali njegovim stanovnicima često i prevelik.

Ne odveć uzbudljiv, ali vozačima noćnih tramvaja vječno preuzbudljiv.

Gradić je to, Zagreb mu je ime, koji osim svoje povijesti, svoje kulturne baštine, svojih običaja i karakterističnih govornih osobina ima i ono što ga u mojim očima čini nezamjenjivim- javne tajne koje toj maloj točci na 16.meridijanu daju dozu šarma potrebnu za užitak življenja.

I tako će svaki purger bez izuzetka znati tko izlazi u Praćku, a tko u Saloon

Znat će i da kad igra Dinamo nije loše zaobići Maksimir u što širem luku. Znat će kojim prečacem doći do kojeg odredišta. Znat će na kojem se pješačkom prijelazu ne čeka zeleno, a na kojem uglu čeka koji prosjak. Kakvim zvonom zvoni katedrala, a kakvim Palmotićeva. Koji političar pije kavu u kojem kafiću, a gdje pak nikad nema gužve za vrijeme subotnje špice. Kod koje kumice je najbolji sir, a kod koje grincek za juhu.

U koji kvart je bolje ne ići u večernjim satima, gdje su živjeli Smogovci, a gdje je stvarala Zagorka.

Koji je najbolji park za ispijanje piva s društvom, a koji za ljubakanje poslije prvog dejta.

Znat će legendu o imenu grada i o zagrebačkim coprnicama. Znat će gdje se jedu najbolji ćevapi, a gdje pije najfinija kava. I na kraju krajeva znat će svaki urbani kvartovski mit.

Zagreb. Nekad konezervativan, zakopčan do grla i ugušen u svojoj primitivnosti. Nekad pasivan, usporen i dosadan. Nekad premalen za sva poznata lica koja se u njemu skrivaju. Nekad zatvoren, hladan i škrt emocijama. Nekad šutljiv, nekad previše znatiželjan.

Al uvijek moj.

Početak bajkovitog siječnja u jednom od zagrebačkih parkova :)

Inspiracija je priča koju nisam previše voljela. Uvijek mi se činilo da je Pepeljuga premalo mislila svojom glavom, bila previše pasivna i imala sumnjiv modni ukus- staklene cipele? Zbilja?

Zato vam donosim svoju verziju. S čizmama umjesto cipela i kožom umjesto svile.

A kako je vi zamišljate? :)

Some day you will be old enough to start reading fairy tales again

2012-01-04T07:40:00.000-08:00

Djevojke su svuda iste.

Unatoč tome što žive na suprotnim krajevima ekvatora, unatoč tome što govore jezike koji su im međusobno strani, što imaju drugačije crte lice, boje glasa, drugačija imena, a i cjelokupni im je genetski ustroj na kraju krajeva različit.

No, ipak je jedna mala nijansa, jedna možda nezamislivo sitna točna na X kromosomu ili pak jedna nesvjesna radnja usađena tijekom odgoja zajednička svima- osjećaj za lijepo.

I tako dok su nas kao male hranili bajkama, zamišljale smo nadnaravno prekrasne kraljevne koje su jednako ranjive kao i mi tada i kojima uvijek prijeti naizgled bezizlazna situacija. Od nje je uvijek spasi, a tko drugi do li jednako tako nadnaravno šarmantni kraljević.

Danas pak, dok nas novine bombardiraju člancima koji su daleko od bajkovitih, čineći nas tako opet ranjivima poput kraljevni, zamišljamo ili čak nosimo kreacije u kojima smo nekoć viđale samo junakinje najdražih priča.

A kakav je rezultat kad se spoje bajke i moda? Zajamčeni happy end.

“Alice in Wonderland” by Annie Leibovitz for Vogue US (2003)

"A Thumb Princess" by Kim Jung Han for Vogue Korea (2006)

"Into the Woods" by Mert and Marcus for Vogue US (2009)

“Beauty and the Beast” by Annie Leibovitz for Vogue US (2005)

"The Snow Queen" by Tim Walker for Vogue UK (2009)

I moj apsolutni favorit: Fairy Tales by Eugenio Recuenco

Paloma Faith- Do You Want The Truth Or Something Beautiful?

Neka siječanj bude mjesec bajki.

A koje su mene inspirirale i kako, pogledajte kroz ovaj mjesec.

Putovanje u bajkoviti svijet započinjemo uskoro. :)

New year, same goal

2012-01-02T15:17:00.000-08:00

Etta James- At Last

Prelistavajući nizove i nizove internetskih portala i gubeći se u prostranstvima češće nepotrebnih, nego zanimljivih informacija, nisam mogla ignorirati činjenicu da se svi svode na jednu jedinu aktualnu temu- očekivanje nove godine i provlačenje stare kroz cjedila svih mogućih veličina i povećala svih mogućih dioptrija.

Neću lagati da i moje pomagalo zvano sjećanje nije došlo u slatku napast- okrenuti se, zaviriti u svaki kutak od predugog siječnja preko prekratkog kolovoza do tek izblijedjelog prosinca.

Malo pročačkati, vidjeti što je i kad pošlo krivo, nasmijati se na pokoji zaboravljeni dan, plakati nad prolivenim mlijekom i za svaki slučaj još jednom proanalizirati sve greške. Vlastite, naravno, osobito pedantno.

I zaista su mi već oni sitni izdajnici kemijskog sastava NaCl+H2O titrali u kutovima očiju kad mi je netko mudar šapnuo da od gledanja unazad i nema neke prevelike koristi.

Zato ću gospođu 2011.ostaviti da počiva u miru kakva god bila, a okrenuti se ovoj novoj, tek raspakiranoj i doputovaloj iz velike svemirske tvornice novim godinama. Za koju, umjesto da joj na još krhka leđa natovarim sto i jednu želju, ja imam poneku od njih.

Zato draga nova godino, želim ti da budeš hrabra, da ne strepiš od promjena, da se ne sramiš svojih grešaka. Da budeš snažna, da ne dopustiš neočekivanim situacijama da te slamaju, da ne odustaješ lako od svojih dugo postavljanih ciljeva.

Želim ti da budeš smirena, da ne vidiš tamu tamo gdje je svjetlo, da ne sumnjaš u ljude i njihove namjere.

Da budeš otvorena, da ne propuštaš prilike, da gradiš nove snove, a one stare ostvaruješ.

Da dišeš život bez stezanja grla, da budeš ustrajna u svemu što radiš, da ne lutaš po beskonačnim putevima kondicionala prvog.

Da budeš godina promjene. Da budeš godina smijeha i osmijeha. Da budeš godina lijepih sjećanja.

I da budeš sretna. Svih 366 dana.

Vintage strikes again. Od glave do pete. I u novoj godini.

Nadam se da su vam misli odmorne od zvukova vatrometa, a ruke spremne za nove izazove.

Nisam od novogodišnjih odluka, ali ih ove godine imam nekoliko. Neke će se odraziti i ovdje. ;)

Prije nego kažem laku noć, s vama ću podijeliti ovo.

I zaželjeti vam sve prije navedeno. :)

Your imperfections are what make you perfect

2011-12-26T13:58:00.000-08:00

Ben Howard- Kepp Your Head Up

Volim ljude koji su neuredni- čiji su radni stolovi nalik na netom povraćeni sadržaj trgovine uredskim priborom, uz pokoju šalicu neispijene kave i priličnu hrpicu papirića sa zgužvanim idejama.

Volim i ljude koji kasne- koji će uvijek doći makar sekundu prekasno tek toliko da vam u mozak ubace onu mrvu ljutnje na koju zaboravite istog trenutka kad se onako uspuhani pojave.

Volim profesore koji u svojim predavanjima koriste poštapalice- ponavljaju riječi čije im se značenje davno izgubilo u mislima, ali zvuk i dalje prelako i nesvjesno klizi s usana.

Volim vozače autobusa koji trube svojim kolegama- zaustavljaju promet, usporavaju putovanje, veselo si mašu i pružaju ruke kroz prljava autobusna stakla.

Volim nesigurne studente - koji vječno nervozno udaraju olovkom o stol proizvodeći tako

jedini iritirajući zvuk u prostoriji.

Volim ljude koji su nerealni- koji će unatoč bezizlaznoj situaciji pronaći onu malu nit nade i uhvatiti je čvršće nego ostatak svijeta.

Volim ljude koji su neodgovorni- koji stalno slušaju tuđe savjete i pitanja što, kako i najvažnije-kad bi trebali učiniti, a već unaprijed znaju da će to napraviti na posve drugačiji način.

Volim ljude koji gunđaju- koji u svakoj stvari nađu manu, koji se žale na prejako sunce i preslabu kišu, vječne perfekcioniste i najbolje kritičare svakoj situaciji.

Volim i Djeda Mraza s brkovima žutim od pušenja- koji poklanja svoj naborani osmijeh djeci dok sjedi uz jučerašnje novine u obližnjoj kavani.

Volim nesavršenosti. Volim ono što su naizgled mane. Volim male pomake od standardnih okvira osobnosti koji nas čine neponovljivima.

Jer katkad je ono savršeno baš u jednoj jednostavnoj činjenici - da ne postoji.

Unatoč tome što nije bio bijeli, nadam se da vam je Božić bio najljepši mogući.

Da ste ga proveli uz one koji su vam najdraži, a njihove vam nesavršenosti uljepšale dan.

I da ste se smijali, makar nakratko, makar u sebi.

Da vam je bio sretan. I da još jest. :)

Die, my dear doctor? That is the last thing I shall do.

2011-12-18T11:20:00.000-08:00

First Aid Kit- Heavy Storm

Srijeda popodne, sredina radnog tjedna.

Nakon loše prospavane noći kročim kroz gužvu do jedne zagrebačke bolnice. U zraku miriše rutina, prosinac se lijeno vuče k svome kraju zajedno s našim prevelikim očekivanjima na kraju istog.

Ljudi zamotani u tamne kapute s još tamnijim podočnjacima grebu se za posljednje mjesto u tramvaju.

Napokon, moja postaja. Užurbano silazim, pogleda uprta u pod kako ne bih uhvatila nečiju tugu u očima, vječnu stanovnicu bolničkih dvorišta.

Umjesto tuge, usred jednolične svakodnevice, a ispred futurističkih kliznih vrata se sklupčao mačak.

Veliki žuti mačak sa spokojnim pogledom kroz snene zjenice.

Ne reagira na pozive, ne reagira na jurnjavu, ne reagira ni na psovke što tutnje kraj njega. U svojoj mirnoći nezainteresirano promatra ravno pred sebe, tu i tamo okrenuvši pogled prema ulazu. Nisam se mogla ne zapitati zašto je ovdje? Što mačak može raditi u bolnici za ljude? Je li obećao nekome da će ga čekati baš na tome mjestu? Je li zato tako nepomičan i strpljivo broji sekunde kad će se njegov vlasnik pojaviti na vratima?

Par sati kasnije, na petom je katu pak svoje umorne oči sklopio čovjek. U tišini i savršenoj mirnoći jednakoj onoj u mačjem sanjivom pogledu.

Kad sam se kasnije vraćala kući, mjesto pred ulazom bilo je prazno. Mačku ni traga, samo svakodnevica, danas tako intenzivno usporena. Voljela bih znati kuda je otišao. Možda sad čeka pred nekim drugim vratima, zabrinut jer mu se gospodar tako dugo zadržao u bolnici.

Jedan od rijetkih postova u kojima nosim samo jednu vintage stvar- torbu. Ostatak bi se solidno mogao nazvati hodajućom h&m reklamom. :)
Sudeći po objavama meteorologa, sutra nam stiže snijeg pa s pravom mislim da je ovo zadnja jesenska kombinacija. Nadam se da ste i vi svoju još danas stigli prošetati. :)

Love the moment and the energy of the moment will spread beyond all boundaries

2011-12-11T13:41:00.001-08:00

Arcade Fire- Ready To Start

Je li svemir zaista beskonačan kakvim nam ga predstavljaju?

I možemo li uopće shvatiti takvu apstrakciju pojma kojem je nemoguće odrediti broj, veličinu ni druge jedinice poznate ljudskom metričkom sustavu?

Gdje točno prestaje ljepota koju će veličati mediji, a počinje prosječnost?

Gdje predgrađe, koje se tako postepeno stapa u savršenoj mimikriji s bukom i gužvom, prestaje biti predgrađe i postaje velegrad?

Gdje je granica između usvojene definicije normalnog i nečeg što nam se čini pomaknutim, poremećenim, u svakom smislu krivim?

Kad dijete prestaje biti naivno i stječe puno pravo zvati se odraslom jedinkom odgovornom za sve što odrasla dob nosi?

Kad poznanici sruše zidove oko svoje privatnosti i postanu prijatelji?

Do kuda sežu naše granice i jesu li zaista fleksibilne kakvima ih zamišljamo?

Do koje točke možemo biti slobodni onoliko koliko želimo bez da nas granice nekih društvenih normi ponovno ne stave u kalupe određenih oblika ponašanja?

Pa čak i godišnja doba, imaju li jasno povučenu liniju i znamo li zbilja da posljednji list znači zimu?

Ili je ipak možda svijet jedan ogromni mozaik osjetila i misli u kojem svaki komadić prelazi u sljedeći bez granica dovoljno jasnih da pokvare koncept slike.

Subota popodne, stari Paromlin i njegove čari plus nas dvoje.

Termometar pokazuje 12 stupnjeva u 12.mjesecu, radijatori bespotrebno rasipaju energiju, a božićni je duh samim time sve više neprimjetan.

No, tada sam ga, uz šalicu kave sa šlagom i jazz obrade božićnih pjesama ipak osjetila- tamo na pola puta od glave do srca, možda zbog novih čizama ili zbog prekrasno provedenog dana, kako god- šaputao je da za njega uvijek na kraju treba tako malo. ;)

It's never too late to have a happy childhood

2011-12-04T14:55:00.001-08:00

She & Him- Sentimental Heart

Koja vam je najranija uspomena iz djetinstva?

Danas, suočena s tim pitanjem, unatoč silnim pokušajima, nisam uspjela pronaći neku koja bi se izdvajala, koja bi na sebi nosila veliku brojku jedan, za koju bih sa sigurnošću mogla reći da je baš ona iskonska misao od koje je krenulo moje memoriziranje svijeta.

Prvo što mi je bljesnulo kroz um je bio pad niz stepenice u igri, oguljena koljena i krv iz nosa. Zatim moj prvi pas - Grga, mješanac milog pogleda i ružne navike kopanja po susjedovu smeću. Onda me zabljesnula bjelina- snijeg, puno snijega, kapa na crvene pruge i snjegović viši od mene. Pa sestrična i ja u bijegu od mlađeg bratića koji se vječno vukao za nama i kvario svaku igru. Nebrojeni sati provedeni u šetnji s djedom, sve bliži kontakti s prirodom i stvaranje ljubavi prema svemu što od nje potječe. Slikovnica o Crvenkapici u plamenu jer mi se nije svidio kraj. Prvi izleti u mamin ormar i životni moto svaki dan je maskenbal. Bakine čizme pune blata dok mi nosi breskve iz vrta. Domaće karamele kod grlobolje koje mi nisu ukusne, a na silu ih trpam u usta.

I smijeh- glasan, iskren i neprekidan.

Je li zaista bitno što je od toga bilo prvo i ima li kronološki redoslijed uopće važnost u prisjećanju na nešto tako neopipljivo kao što je djetinstvo?

Bitan je možda da otkrijete koliko već godina imate taj ožiljak na laktu od prvog hrabrog pada s bicikla.

Ne i za to da se prisjetite svog lica kad ste isti bicikl dobili, kad ste prvi put na njega sjeli i kad vas je netko nezamjenjiv pridržavao dok ste pravili prve nesigurne okretaje pedala. Ne i za to da znate da ste bili dijete.

A isto tako, da ono u vama još uvijek boravi.. Negdje tamo duboko ispod svih neobičnih i katkad nepravilno nagomilanih slojeva odrastanja.

Pozovite ga da izađe tu i tamo, bit će mu drago.

Proljeće u prosincu, molim, komada dva. Plus subota i nedjelja. Jednako vikend s temperaturom na koju se nitko nema prava buniti, jednako novi shs ulov u obliku kariranog kombinezona, jednako crveni kaput sa srcima i stara Hrelić torba. Par tračnica i par ispijenih čajeva prije novog radnog tjedna.

Nek vam bude lijep! :)

You can’t have a cake and eat it, too.

2011-11-27T15:09:00.001-08:00

"Vanity, definitely my favorite sin."

John Milton (Al Pacino, The Devil's Advocate)

The Tallest Man on Earth- Where Do My Bluebirds Fly

Ponekad, samo ponekad, volimo se uspoređivati s drugima. Često upravo onima koji nisu ni svjesni da su nas neka njihova osobina, neko vlasništvo ili možda čak mana, pogodili tamo gdje smo najtanji- taštinu.

Odjednom se osjetimo slabima, nevažnima, prosječnima jer unatoč svim svojim vrlinama nemamo baš onu koja nam se kroz druge čini ključnom za vlastito samoostvarenje.

Zapitamo li se ikad kako izgleda druga strana medalje? Čisto sumnjam.

Kako znam da ona djevojka čiji index blista daleko više od mog ne trpi nasilje u obitelji?
Kako znam da ona druga pak čiju samouvjerenost poznajem samo iz knjiga ne krije iza te fasade duboku mržnju prema samoj sebi?
Padne li mi nekad napamet da je nekoj trećoj za čiju bi kosu ili ten ubila dijagnosticirana bolest koja će je uskoro lišiti i jednog i drugog?
Zašto ljudi zavide? Zašto uvijek vape za višim, za onim što nemaju?
Zašto je teško prihvatiti- da, ovo sam ja, ovo su moja spuštena stopala, moji lomljivi nokti, moje vječito kašnjenje, moji napadaji panike kad to najmanje treba, moje smiješno slovo š, moj nekad neshvatljiv način razmišljanja.
Zašto uvijek vidimo i povjerujemo samo ružne stvari o sebi? Zaboravimo li jednostavno da nitko nije dobio sve?
Jer, ma bio to klišej ili ne, zaista nije. I nije loše sjetiti se toga tu i tamo.

Još jedna maglovita nedjelja u nizu i od hladnoće ukočena ja u trenchu kojem je ovo bilo zadnje nošenje u sezoni. Inače je kupljen prije tri godine u x-nationu na sniženju kao "roba s greškom". Jer je eto imao malu mrlju koja je s još manje muke pobjegla čim je ugledala vodu. :) I tako smo ipak "bezgrešni" trench i ja najbolji prijatelji svake jeseni. Suknja je iskopana u jednom pohodu na second hand, torba također, a gđe. Cipele su inače najneudobnije koje posjedujem.

S obzirom da je već službeno ponedjeljak, nek vam je lijep bar upola kao vi. :)

It takes courage to grow up and become who you really are

2011-11-13T13:19:00.001-08:00

" To be nobody but yourself in a world which is doing its best, night and day, to make you everybody else means to fight the hardest battle which any human being can fight; and never stop fighting. "

e.e. cummings

Fleet Foxes- White WInter Hymnal

Neki dan sam na autobusnoj stanici (tad već drugi put unazad mjesec dana), vidjela čovjeka, točnije starca, odjevena u preveliki plavi sako urešen zlatnom medaljom na reveru i mornarskom kapom na glavi.

Možda mu sama pojava ne bi bila dovoljno neobična da mi privuče pogled da nije bila popraćena još neobičnijom radnjom.

Djedica je naime hrđavim odvijačem skidao sve plakate i sve reklame poljepljene po prljavom staklu stanice. Izraz mu je lica bio ozbiljan, dostojanstven, pomalo ljutit dok je marljivo gulio sve natpise za kredite, kozmetičke salone, utakmice i bacao ih zgužvane u koš.

Bez da se pitam zašto to radi, kroz glavu mi je proletjelo drugo pitanje- koje bih plakate ja skinula?

Vjerojatno sve one koji nam govore kako trebamo hodati, koji broj cipela nositi, kako izgledati, a kojim narječjem govoriti. Ili pak one koji govore koga trebamo voljeti i štoviše kako to činiti, koliko puta smijemo pogriješiti, u kojim situacijama moramo biti kako raspoloženi i kojom frekvencijom disati.

Sasvim sigurno i one s kojih nas gledaju lažni osmijesi budućih državnih lidera, s kojih vrišti konzumerizam i riječi "samo dođite, kupite, ne propustite".

Sve one koji osuđuju. Sve koji nameću. Sve koji lažu.

Sve koji pitaju zašto djed u mornarkoj uniformi pobogu skida plakate po autobusnoj stanici.

Today winter finally has begun to show its face. I'm not looking forward to it at all, but I look forward to the fact that maybe, just maaaybe, we still have all four seasons in their proper order.

Despite the weather turned cold, I walked my summer h&m dress, this time wearing it with boots. Scarf has become an essential these days as I pull it out of the closet as soon as weather become a few degrees cooler. Sweater is vintage, and I put it the other way around because I really liked the idea of a back buttoning.

Hope you're enjoying the end of the autumn and that you would enjoy the beginning of the week. I know where I'll be tomorrow- Fleet Foxes are coming to Zagreb! <3

There aren't enough days in the weekend.

2011-11-07T03:57:00.000-08:00

Agnes Obel- Riverside

Recept za vikend (ili kako ga preživjeti)

Sastojci:

-jedan petak, jedna subota i jedna nedjelja. Poznati još i kao "vikend".

-nekoliko inspirativnih osoba

-tri žlice osmijeha i jedan beskonačno slobodni um. Vaš, dakako.

Priprema:

1. Najbolje da s pripremom krenete već u četvrtak uvečer. Uzmite najšareniju bojicu i u rokovnik upisujte tako dugo dok bjelinu papira ne zamijeni kolor. Potrudite se da ni sekunda vremena ne ostane neispunjena.

2. Petak odaberite kao ključni dan. Ujutro započnite s laganim poslovnim obavezama, da ostatak dana budete zadovoljni sobom. Onda jurcajte nakrcani stvarima nizbrdo, u tramvaj pa opet uzbrdo. Po mogućnoti neka ima što više stepenica koje će vam otežati uspon. Na vrhu obavezno izljubite onog kojeg volite.

3. Sad je vrijeme da ubacite nešto u želudac, ne mnogo da ne zakasnite na sljedeću fazu.

4. Ona opet uključuje trčanje, ovaj put u potpeticama i uz još više stepenica. Na vrhu vas čekaju novinari, fotograf i grupica istomišljenika. Cijelu smjesu zatim začinite Nesom od vanilije i beskrajnim ženskim crvkutanjima. <3

5. Opet se vratite na fazu dva te dio onog zabavnijeg posla ostavite za popodne kad mozak ponovno traži izazove, koje mu naravno ne uskraćujemo. ;)

6. Vrijeme je za predah pred još jedno jurenje. Cilj vam je sada privatne prirode i traje do dugo u noć.

7. U subotu nadoknadite san i propuštene pozive...

8. ...da biste nedjelju mogli posvetiti punjenju baterija upijajući jesen svim osjetilima i dižući pogled tamo gdje bi uvijek trebao biti usmjeren. Večer završite uz preostale vam osmijehe, Jesenjina i vrući earl grey.

9. I eto vas odjednom u ponedjeljku, pod rukom je današnje izdanje Jutarnjeg, a vi objevljujete post s kombinacijom od petka i pitate se kud je proletio vikend.

It's time to start living the life you have always imagined

2011-10-31T15:33:00.000-07:00

"Htjela bih izgovoriti svoj život, svoje osjećaje koji su, znam, nešto posve posebno, ali kad sjednem i uzmem list papira, odjednom više ne znam o čemu pisati."
Milan Kundera- Knjiga smijeha i zaborava

Janelle Monae- Come Alive

Pokušavam naći riječi kojima bih manje grubo i manje isključivo, s manje podrugljivog prizvuka koji se uvijek čuje u glasu dok izgovara tvrdnju u koju ni najmanje ne sumnja, rekla, pri punoj svijesti i zdravoj pameti- slučajnosti ne postoje.

Okrivite vi jesen i njezine jednolične sate u kojima nisi siguran je li ponoć ili podne, okrivite zavodljivo šuškanje lišća dok koračate po njemu u novim cipelama, okrivite onda i mene odgojenu od strane knjiga sa sretnim završecima, pa neka bude kriv i sam genski uvjetovan kronološki poredak događaja u svijetu, ali nepobitna je istina da za svaki od njih postoji dobro isplaniran, brižljivo razrađen i savršeno u cjelinu ukomponiran razlog.

Želim reći toliko toga, a opet ne želim reći ništa, samo šutjeti i protisnuti kroz cjedilo misli kanon zahvala.
Na čistoj činjenici što netko gore upravlja ovim naizglednim kaosom i usmjerava stvari po pravoj putanji u točnim vremenskim intervalima. Pa eto, hvala!

These days, my thoughts are in America, because of watching some old series and because of the music I'm currently listening to. New York must have been wonderful in the fall, I'd love to walk through Central Park and experience the "city that never sleeps."

Therefore, the inspiration for this outfit is American in some way. The singer, whose musical direction privately I do not prefer too much, but the fashion one...indeed! This summer she visited Croatia and, to my great joy, gave us such a dose of energy that you can not remain indifferent.

Very androgynous, yet feminine style, a mixture of the dandy, stuffy banker and an English lord- she's all that. In her words, she loves fashion in twenties of last century, equestrian attire, to mix different fabrics like velvet and silk and golf clothing. She also often cited James Brown as an inspiration who she certainly can compete.

I do not know about you, but Janelle Monae and her twisted style definitely left me breathless!

Outfit details:
Faux fur coat- vintage

Pants- Zara
Blouse and shoes- thrifted
Bow tie- DIY

Autumn is a second spring where every leaf is a flower

2011-10-04T13:13:00.000-07:00

Laura Marling- Rest in bed

Danas, dok sam pokušavala izbjeći tisućučetiristosedamdesetiprvi zastoj koristeći noge umjesto tramvaja, mi je umalo pao kesten na glavu. Lupnuo je jednom o parkirani automobil, još jednom o pod, ispao iz bodljikave ljušturice i otkotrljao svoju sjajnu smeđu površinu na drugu stranu pločnika. Tada sam znala da je jesen.

Pomalo neobična doduše, s temperaturama koje vrište ljeto, bez kišnih popodneva uz francuske šansone, bez škripanja suhog lišća pod gumenim čizmama, bez kesten pire-a sa šlagom i bez svega onog što je čini mojim najdražim godišnjim dobom.

Valjda se odlučila poigrati našim strpljenjem, lukavica jedna. Skrivena se negdje na periferiji grada, zavučena u tajnovite osmijehe stričeka meteorologa, čeka da nas mudro iznenadi uvijek jedinstvenom eksplozijom boja, mirisa, oblika i njihovih kombinacija. A ne zna da smo već pripremili balonere, namjestili šešire i da je ona ta koja ne zna koji je datum. Zato, draga jeseni, dođi, mi smo spremni!

It's 4th of October and summer acts like it doesn't want to go. I know everyone loves summer, but for me it was easy enough. I want to get into an ankle boots and rubber boots, switch trench coat over my shoulder, wear hats and wool sweaters over oversized shirts and enjoy rainy afternoons with a cup of tea and a good book.

Ah, autumn, who wouldn't like you.

Wool sweater, skirt and wool socks: vintage

Hat: H&M

Ankle boots: New Yorker

Every man dies. Not every man really lives.

2011-08-14T15:09:00.000-07:00

Interpol- The Lighthouse
<a href="http://www.youtube.com/watch?v=AJRsfMklhxc?hl=en&loop=1"></a>

Život poslije života. Život koji ne prestaje onog dana kad naizgled završava. Život kojem su svjedočile generacije, radovale se stotine i bile dijelom marljivo probrane skupine pojedinaca. Život koji je jednom postojao i bio ovdje, nadohvat nečije vješte ruke da ga oslika i ovjekovječi za buduće naraštaje.

Život koji je prekrasan!

Život sam u prošlih tjedan dana doživjela kao dvije krajnosti. Onaj pravi, koji se od svoje siline grči i pokušava dosegnuti oblik najmanje površine u odnosu na volumen, kako ne bi svojim nositeljima oduzeo dah i poremetio bilo dok mahnito izlazi i svojim energetskim poljem nemilosrdno obuhvaća sve pred sobom. Život koji je ogroman, koji se trudi biti proživljen punim plućima, koji vrišti. Život koji je živ. I kao takav želi pokazati svoje prisustvo, želi da mu se dive, da ga slave- ta on je mlad, predivan i vrijedan!

S druge strane, nekoliko kilometara poduzetih pješice prema jugu, život koji je stao. Lijen i uspavan poput sunca u kolovozu što se cijedi niz usnule retke uklesane u kamen. Tih poput crnih mačaka koje na istom kamenu sunčaju leđa na sadašnjim domovima nekadašnjih vlasnika.. Život koji je svoj posljednji dah, umjesto sebi, odlučio oduzeti slučajnom prolazniku kojeg uši umorne od buke dovedu ovdje u potrazi za spokojem. Život koji je i sad skladan, okružen kršem, kamenim zdanjima i beskonačnim pogledom na vječnost valova s pijedestala na vrhu. Život koji je tih, ali nipošto morbidan; stran, ali nipošto zastrašujuć; dalek, ali nipošto nedostižan. Život kojem se dvostruko raduje!

Back to Zagreb! I didn't relax as much as could, but time was not on my side this time. Or should I say again?

Terraneo festival did amazing job, but i've also learned something about me. Unfortunately, camping is not best type of holiday to spent for- sun in our tent was killing me, our neighbours were too loud for my taste, i couldn't sleep, i couldn't do hygiene habbits the way i used at home, we ate cans for five days and so on. On the other hand, the concert shows were awesome! I literally cried when I've heard Slow Show!

One day we went to old town Šibenik and discovered amazing graveyard- there were a magnificent sea-view at the top of it! So when I got back to normal life, i had to visit Mirogoj again, the most beautiful graveyard in the city.

I'm wearing my friend's old wedding dress at which i fell in love at the first sight! An i couldn't resist not to wear it immediately! But i'm thinking to resize it little bit- maybe make it shorter. Or leave it long but with short sleeves. Or just leave it the way it is. What do you think?

If cats could talk, they wouldn't.

2011-08-08T13:37:00.000-07:00

The National - Fake Empire

Bok! Prvo da se predstavim. Zovem se August, star sam mjesec dana i živim na jednoj zagrebačkoj adresi s dvije sestre i bratom. Tu je i naša mama koja je najbolja mama na svijetu. Pazi nas, mazi i nikad se ne ljuti na nas. Čak ni kad sam jednom slučajno gurnuo Alfonsa preko stepenice. Alfons je tako nespretan, često gnjavi da se igram s njim, a onda ga moram spašavati dok zapinje između ograde. Ali on uvijek ima najbolje ideje za igru, stalno nešto novo izmišlja. Mislim da će biti redatelj kad odraste. Ako u međuvremenu ne padne s nečeg.

Naše dvije seke, Justina i Julija, su žive suprotnosti. Justina je najglasnija u obitelji. Prva se odlučila sprijateljiti s Čovjekom. Jako je znatiželjna, sve je zanima i uvijek se ljuti na nas kad ne dijelimo njezin entuzijazam. Najdraže joj je vježbati penjanje po vratima, iako je mama upozorava da je opasno. Jednom mi je rekla da želi biti ptica. Pokušao sam joj objasniti da je ona mačka, a ne ptica. Ali tako želi letjeti! Možda postane pilot jednog dana.

Julija je moja najdraža sestra. Tiha je i blaga. Nikad se ne stavlja u prvi plan, uvijek je spremna saslušati i pričekati dok mi kažemo što imamo. Jako voli neobične predmete, sve ono što nam Čovjek donese je užasno privlači pa provodi sate promatrajući i razmišljajući što bi mogla učiniti s tom stvari. Mislim da je zanima arhitektura, nešto gdje će usmjeriti svoju fascinaciju oblicima.

Na kraju, tu sam i ja. Ja ne znam što želim biti. Jedan me dan zanima nogomet, drugi već slikarstvo. Znam jedino da bih želio vidjeti svijet. Ne kao Justina, letjeti i promatrati sve odozgo, već se suživjeti s njim, biti dio svijeta i dobro promotriti svaki njegov djelić. Promatrati planine, kupati se u potoku, udisati miris rose u zoru. Da, želim biti putnik. Je li to zvanje? Ako nije, ja ću ga izmisliti. Bit ću prvi mačji putnik na svijetu! Ako želite, mogu doputovati i do vas, bit će mi drago. A možda vam se svidim pa ostanem putovati samo unutar vaša četiri zida.;)

Finally, the time is near. Tomorrow I'm going to Šibenik at Terraneo festival and honestly, I'm having a little travel fever. But also really looking forward to see some of my favourite bands like The National, Crystal Castles and Nouvelle Vague, spend five days sleep in a camp with 10 000 other people and spent my holiday little bit differently than years before. Of course, there is also one problem left- I hate packing and I'm pretty bad at it. My bag if already full and I still have few things to put there. Wish me luck. :D And I wish you to have a wonderful week, delightful outfits and quality time wherever you are. See you for five days! :)

As long as you don't choose, everything remains possible

2011-07-30T14:23:00.000-07:00

"Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno da ne zna što želi.

Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.

Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da provjeri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.

Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvijek sličan skici.

Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvek nacrt za nešto, priprema za sliku.

A skica koja je naš život je skica ni za što, crtež iz koga ne slijedi slika."

Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Pixies- Where is my mind

Pod utjecajem Kundere, ljeta koje ne može odlučiti želi li još uvijek biti ljeto ili ipak postati jesen i netom odgledanog Mr.Nobody, paradoksalno odlučujem shvatiti zašto odluke nisu, poput mnogih drugih spontanih ljudskih radnji, jednostavne.

Zašto se ljudi ne rađaju s unutarnjim glasom koji će im svakoga jutra na jastuku ostavljati poruku s ciljem koji danas žele ostvariti, nacrtanom mapom po kojoj se moraju kretati i smjernicama koje moraju pratiti kako bi do istog cilja uspješno stigli?

Umjesto toga bivamo doneseni u svijet kojem se izbor ne svodi na opciju ili-ili, već na onu višestrukog odabira. Da stvar bude još kompliciranija, nema točnog odgovora niti negativnih bodova što odlukama ostavlja cijelu paletu ljudskih sudbina da njima upravljaju.

Kako onda da znamo pored toliko različitih oblika, boja i veličina životnih puteva odabrati baš onaj koji je u tom trenutku najbolji za nas? Kako, ako odjednom smijemo isprobati samo jednu opciju, a sve druge gledati tuđim očima i misliti kako bi možda bilo bolje da smo odabrali baš tu drugu? Bi li život bio dosadan kad bi sve unaprijed bilo poznato i kad bi pogrešna skretanja bila nešto što se događa samo u uvrnutim umovima redatelja SF filmova? Nesumnjivo bi.

Hoćemo li onda prepustiti nekome drugome, koga smatramo dovoljno pametnim, odraslim, autoritativnim da odlučuje umjesto nas? Ili ćemo jednostavno zatvoriti oči, prepustiti se onome što, s većim ili manjim pravom, nazivaju unutarnjim glasom i skočiti na glavu bez da znamo koliko je duboko?

Mogla sam večeras odlučiti provesti večer drugačije i ne napisati ovaj post. Mogla sam odlučiti napisati ga, ali posvetiti nekim sasvim drugim temama koje s odlukama nemaju veze. Mogla sam danas recimo odlučiti nositi samo jednu od ovih boja. Mogla sam, ali nisam. Jer dok god ne dopustimo da odluke upravljaju našim životom, apsolutno sve biva moguće.

Summer is obviously not in the mood this year and there's no person who's more grateful for that than me. I barely can stand the heat so this chilly air suits me perfectly. But what I can stand are summer colors like yellow and orange. That's why I decided to mix them together and bring the sun to rainy weather. Also, I'm a huge fan of pleated skirts and i think this one is my favourite. This bow-belt is DIY , shoes are Dorothy Perkins and else is thrifted.

My greatest fear is possibility

2011-07-23T14:19:00.000-07:00

Bon Iver- Creature Fear

Vozeći se autobusom, uljuljana u vlastite misli i zvukove glazbe koja je dopirala iz slušalica i pokušavala nadglasati žamor putnika, odjednom sam primjetila da vozač usporava. Pokušao je izbjeći zbunjenog mješanca koji je mahnito trčao pred njim. Jurio je svojim crno-bijelim nogama, spuštene uši mu podrhtavale u ritmu buke autobusnog motora, a uplašene oči tražile neko sigurno mjesto na koje da odvedu svog vlasnika. Pokušao je biti brži od kotača, ali ljudske ruke proizvode brže strojeve od majke prirode. Ubrzo se malo pseće srce paralizirano strahom jednostavno ukrutilo uza zid i naizgled ravnodušno čekalo što će se s njim zbiti. Hoće li ga plava metalna olupina stajati glave? Ili će jednostavno (kao što se na kraju i dogodilo) protutnjati kraj njega, zvuk će mu postajati sve tiši, a mali će mješanac shvatiti da je najgore što mu je priuštio bio strah?

Nije bitno drugačiji od nas taj crno-bijeli stvor. Ne bježimo li i mi svakodnevno od svojih strahova? Čak od vlastitih problema, bojeći se suočiti sa čudovištima svakodnevice čisto zato jer ne znamo što su nam u stanju učiniti? Stvaramo vlastite začarane krugove u kojima jedna fobija vodi drugoj, druga trećoj, a treća opet prvoj.

Zatim izmučeni od borbi koje su ionako van naše kontrole i moći upravljanja vremenom i životom (koja je ionako svedena na minimum), stanemo uza zid i čekamo. Čekamo što će se zbiti s nama. I što bude? Ništa. Buka problema protutnji kraj nas ostavljajući nas netaknutima. Tek tad shvatimo ono što je od početka bilo očito- da smo cijelo vrijeme jurili pred nečim što nam ne može nauditi. Bilo bi lijepo da tu činjenicu osvijestimo odmah pa da energija potrošena za uzaludnu trku bude potrošena na stvari koje su je vrijedne.

It's middle of July and I'm sitting in front of my computer in long sleeves, drinking hot tea. If you think I'm crazy you should visit Zagreb these days! Raining all day, temperaure about 18 degrees. Sounds like fall, right? But I don't mind, actually I'm enjoying it.

This is what I wore few days ago, before weather began to change. Shorts, shirt and that maple leaf necklace are thrifted, shoes are from New Yorker , bag is from my mum and men's hat- it belonged to my grandfather. I found it kind of fun wearing men's clothing, what do you think? ;)

Sakupljač uspomena

2011-07-17T14:53:00.000-07:00

Nouvelle Vague- Friday Night, Saturday Morning
<a href="http://www.youtube.com/watch?v=ydBR1CmI4jw?hl=en&loop=1"></a>

Neki sam dan srela bicikl čiji mi je vlasnik poklonio osmijeh. Vjerojatno izazvan mojim oduševljenim titrajima u kutu usana i očima koje su gutale prizor pred sobom.

Koliko često sretnemo bicikl? Svakodnevno. Bicikl s prikolicom? Rijetko. A bicikl s prikolicom ukrašenom cvijećem, mašnama i šarenim zastavicama koja izgleda kao da je netom napustila zabavni park u kojem je djeci dopremala novu dozu šećerne vate kako bi se mogla nastaviti igrati? Jednom u životu, tamo negdje na potezu od Rebra do Maksimirske.

Nisam mogla odoljeti da ne zavirim u sadržaj te improvizirane kreativne mašinerije: nešto novinskog papira, pokoja staklena i mnogo praznih plastičnih boca iz obližnjeg kontejnera. Dijete u meni je istog trena poželjelo takav stroj.

Umjesto boca, za egzistenciju bih skupljala uspomene. Što svoje, što onih ljudi koji bi mi velikodušno poklonili njihove. Pritom bi ih uredno slagala, brisala s njih prašinu, razdvajala lijepe od ružnih, a potom ružne reciklirala tako da iz njih nastanu neke nove i još savršenije.

Bila bi tu uspomena na djeda koji me vodi za ruku šumskim puteljcima i objašnjava mi koja to ptica proizvodi tako neobične zvukove. Uspomena djetinstva zamusanih obraza od susjedovih trešanja i gradnju utvrda u šumi. Zatim uspomena mame koja mi plete pletenice i s ogromnom me crvenom torbom na leđima šalje u prvi razred. Onda su tu i uspomene brojnih previranja i donošenja odluka kakav želim da bude odrasli Ja. Uspomene na divna druženja, izlaske, slaganje godina uz drage mi ljude i nizove čarobnih trenutaka provedenih s Njim.

Među njima bi bila i uspomena na današnji dan, na Zagreb ljeti. Zagreb koji postaje sve više pust i miriše na suhu travu i uspomene svojih stanovnika.

J.

Kako je mademoiselle Coco dobila svoju adresu u Zagrebu

2011-07-02T07:04:00.000-07:00

I to u njegovom strogom centru, kako i priliči dami koja je stvorila ideju male crne haljine kao odjevnog predmeta u kojem apsolutno svaka žena izgleda savršeno, kreatorici nezaboravnog N°5, vizionarki koja je posao, stil i duh ujedinila u cjelinu pogodnu da očara čitav svijet.

zaz-les pasants

Minijaturni prostor u strogoj Chanel crnoj, bez suvišnih detalja osim ogromnih ogledala koja daju dublju dimenziju, make up studio smješten na samom početku Mesničke na prvu ostavlja bez daha. Tehnička čuda u uređenju interijera ne izostaju, ali ono što je nas najviše zanimalo je naravno bila opremljenost istog. Kao potpuni laik što se tiče kvalitete proizvoda, mogla sam samo, uz pokoji očarani uzdah, upijati svim osjetilima sve što se oko mene događalo. Od samog otvorenja, preko koktel partija u Velvetu do samog makeovera i uživanja u profesionalizmu Chanelovih vizažista. Red ushićenosti, red druženja, red fotkanja. Ostavljam vas slikama i uzdasima. ;)

Ana i Matea

Sonja i Mila

Naše beauty bloggerice Vesna i Marija

Matea i Marko

Chanel broševi <3

Bernarda u akciji <3

Tonia i Barbara

Zagreb nekako odmah miriši na Pariz i N°5. <3 Budite pozdravljeni uz riječi drage nam Coco :

"How many cares one loses when one decides not to be something but to be someone."

Tjedan ljudi s makom u očima

2011-06-24T10:51:00.000-07:00

Beirut- Nantes

Bojite li dane u tjednu? Ja svakako. Petak uvijek zamišljam crvenim. Nekako, kao da su se sve emocije i događaji kroz radni tjedan pretočili u jedan intenzivni, crveni, kraljevski petak.

Iako, čini mi se da se lukava crvena provlačila kroz cijeli protekli tjedan. Niste je vidjeli? Zavukla se u oči ljudi i igrala na kartu svoje krvave ljepote kako je ne bi otjerali. I zaista nisu, čuvali su svoje makove u očima sve dok mi nisu nestali s vidika.

U ponedjeljak sam kroz prljavo tramvajsko staklo vidjela žonglera. Stajao je nasred križanja dviju prometnih i bučnih ulica s ukočenim smiješkom na našminkanom licu i pokušavao isti izazvati na snenim licima svojih sugrađana. Automobili su mu nervozno trubili vičući izraze koji nisu dopirali do njegova optimističnog zvanja. Oči je držao širom otvorene ne bi li u njih spremio po koji tuđi ljubazni pogled. Bile su crvene od napora, baš kao i svjetlo semafora koji me odvojio od njega.

U utorak sam u istom prljavom tramvaju vidjela djevojku crvene kose. Na ramenu je nosila kovčeg za violinu koji je pridržavala jednom rukom, dok je u drugoj grčevito stezala smotak papira. Pogledavala je čas njih, čas daljinu. S papira su vrištale note nečije davno zaboravljene genijalnosti, a ona kao da se bojala da bi ih i samo nečije zanimanje moglo uništiti. Uskoro su nam se oči srele i tad sam u njima vidjela crvene dokaze neprospavane noći. Crvene baš poput kose koja joj je padala preko znojnog čela.

U srijedu sam se na ulici sudarila s djevojkom koja ja plakala. Stajala je kraj ulaza u jedan haustor i jednom rukom tražila po torbi maramice, no bez uspjeha. Uskoro je shvatila da će joj trebati obje ruke i ispustila buket crvenih ruža na pod kraj sebe. Nakon nekog ga je vremena ponovno podigla, mokrih trepavica gledala čas u njega, bacila ga žurno u smeće i otišla u suprotnom pravcu. Jedino što je na njoj ostalo crveno bile su uplakane oči.

U četvrtak sam se kasno vraćala doma i u noćnom tramvaju ugledala čovjeka 60-ih godina kako se lijeno proteže na sjedalu nedaleko od mene. Sijeda glava mu se klatila u svim smjerovima poput podivljalog lunaparka nad kojim nitko nema kontrole. Shvatila sam da spava jer su mu se prljavi nokti polako spuštali prema dolje sve dok ih težina ruke nije povukla natrag. Nedugo zatim se trgnuo, ustao i oteturao do vrata praćen alkoholnim parama vlastitog daha i crvenim pogledom usmjerenim u zoru.

U petak sam sama sebe pogledala u ogledalo. Nisam se iznenadila susrevši se s crvenim očima koje su me zbunjeno promatrale s druge strane stakla. Nadražene su satima provedenim za računalom u potrazi za riječima koje bi rekle više od žao mi je. Više od pustih obećanja redovitosti, više od isprika i više od objašnjavanja i traženja razloga.

Sve što moja tipkovnica može prozboriti u ovom trenutku je: dogodio se život. Lukavo zapakiran i umetnut negdje tamo između lažnih dijagnoza, uzaludnih strahova i ružnih snova. Između vlastitih unutranjih borbi i potraga za smislom.

Između kišnih popodneva i makova uz cestu. Crvenih i mokrih baš poput očiju.

Još samo ukratko o jednom eventu koji nam se bliži, a na koji sam, zajedno s ostalim blogericama, pozvana. Chanel 29.lipnja otvara svoj prvi make up studio u Zagrebu, u parfumeriji Limoni, u Mesničkoj 1. Chanelovi vizažisti će biti na raspolaganju svojim savjetima i dakako, vrhunskim Chanelovim proizvodima. Budući da se osobno vodim mišlju "manje je više" kad je make up u pitanju, veselim se doživjeti događaj iz možda drugačijeg kuta gledanja. :)

Nosim: sve vintage osim cipela i torbe (Diechmann vs. ebay)

Stop whispering

2011-02-27T14:45:00.000-08:00

Radiohead- Stop whispering

Nedavno sam dobila jedan mail u kojem jedna draga mi blogerica govori da odustaje od bloga jer su se dežurni dušebrižnici našli pozvani uvrstiti je u svoje redovite kolumne što se prenose usmenom predajom.

Iako to nije ništa novo, uvijek se iznova zapitam koliko ljudska riječ može biti jaka kad je uperena protiv drugoga..

U jedan mi je ponedjeljak neka kolegica, poznanica, osoba koja ne zauzima značajnije mjesto u mom životu odmah iza nonšalantnog "Bok" nabacila izjavu u stilu:

" Ajme, kako si ti mršava! Pogledaj si noge! Strašno! "

O mom samopouzdanju dovoljno govori činjenica da sam ostatak tjedna provela u hlačama.

Kad sam joj kasnije rekla da mi je njezin komentar zasmetao se iskreno začudila, zar to mene zaista boli?

I ne, nije se ispričala. I ne, nije pitala zašto me to pogađa.

Da, zaista zašto? Ali ono što mene zanima je ZAŠTO je pretiloj osobi neukusno reći da je debela, a smatra se sasvim prihvatljivim reći nekome da je anoreksičan i da ima noge ko štapiće?!

Kao i mnogim djevojkama i moj je kompleks težina. Samo što u mom slučaju brojke na vagi pokazuju preniske vrijednosti.

Otkako sam na faksu, stvar je još gora. Jer konstantni pritisci i stresovi čine svoje. Evo, baš sam neki dan isprobavala hlače u jednom shopping centru. Inače nosim broj 38. Sad mi je i 36 bio velik.

Došlo mi je da zaplačem u kabini.

Druga stvar koja mi smeta je to što živimo u tako primitivnoj sredini. Makar i u Zagrebu, kao metropoli!

Metropola u kojoj na sebi osjećaš poglede dok sjediš u menzi ili se voziš u autobusu i znaš da jedva čekaju da okreneš glavu jer je trač već fino upakiran na vrhu jezika. Hvala, takav centar zemlje mi ne treba.

Sam naziv bloga je bio ponukan takvim događajima u prošlosti.

I sad je na rubu gašenja zbog istog prokletog šaptanja!

Stvarno se divim svim djevojkama koje izlaze s time na kraj bez imalo muke. Meni očito još treba vremena da izgradim filter i da mi takve stvari prestanu smetati..

Ako netko zna gdje ima za kupiti već gotovih, a da nisu kineske proizvodnje, neka javi.. :/

Ovaj post nije bio planiran, no tema me kopka već neko vrijeme i bilo mi je potrebno da negdje taj osjećaj izbacim. Niti sam navikla pisati ovako osobne postove. Možda bih trebala početi? :o

Yellow

2011-01-18T13:15:00.000-08:00

Coldplay- Yellow

U mojoj ulici postoji kuća čije je dvorište uvijek puno pasa. Iako svakog dana onuda prolazim, nikad nisam uočila znak ljudskog postojanja. Isto tako nikad nisam uspjela ustanoviti točan broj tih četveronožnih lajavaca.

Kao niti njihovo međusobno srodstvo. Svaki kao da je ispao iz neke druge priče.

Od kojih ni jedna, po svemu sudeći, nije s ovog svijeta.

Uvijek su raspoređeni u neke čudne grupice. Pitam se, koji kriteriji diktiraju njihovu hijerarhiju? I postoje li uopće?

Znala sam ih vidjeti kako u koloni stoje na zidiću ispod prozora znatiželjno guraju njuškice kroz njega.

Red, rad i disciplina?

Nekoliko puta su bili grupirani oko ograde i pokušavali odgonetnuti zašto ih mačka u dvorištu kraj njihovog uporno ignorira. Poslovni nesporazumi?

Danas su pak dva mješanca ležala na zidiću iza ograde jedan na drugome, kao poslije napornog dana, a mlađi drug je obilazio oko njih i stražario. Snaga jačega?

Baš su neobični stvorovi ti psi. Njihove navike i načine na koje dobivaju vašu pažnju naučite u tjedan dana, a opet im se svakim danom iznova veselite.

Mislim da ima nešto u onome da su najbolji čovjekovi prijatelji. Možda zato što su nam toliko slični. Pritom ne mislim samo na temeljno anatomsko ustrojstvo. Ima nešto i ispod te organske površine. Ono bitno.

Inspiration: Dress me yellow

I realized that it became difficult to combine colors since I have ginger hair. So lately I more wear brown, gray or black. And since I actually really like variety and color, I admit that it was a hard task. On the other hand, my current mental state is pretty dark at the time, unfortunately. Soon I have an exam for which I didn't start to learn at time. Stress is at its peak! If you know what I mean ... : (

Guided by such thoughts, I decided to put some color ink in this whole darkness. And is there any brighter color than yellow?

Paradoxically, the fact is I do not love yellow at all.

That's because yellow can also create feelings of frustration and anger. While it is considered a cheerful color, people are more likely to lose their tempers in yellow rooms and babies tend to cry more in yellow rooms.

How to use it?

Yellow and blue are a high contrast, eye-popping combination. Mix yellow with neutral gray and a dash of black for a high-tech look.

Or try a hot, exciting mix of red and yellow.

Enjoy in your yellowness! :D

The Sun Ain't Shining No More

2011-01-09T14:20:00.000-08:00

Music- The Asteroids Galaxy Tour - The Sun Ain't Shining No More

Danas sam zijevnula točno trideset i pet puta.

A sinoć...

...je sat odzvonio dvije dobe prije nego li sam utonula u san.

San koji je bio težak, pretvarao gorke elemente netom odgledane drame u realnost, a mučio moj nervni sistem čak i više od dotične realnosti.

Ljudi u mojoj okolini se žale na glavobolju, gube svijest, razdražljivi su.

Ne vjerujem da itko prolazi bez posljedica otkad je Priroda očito odlučila uzeti stvar u svoje ruke.

15 stupnjeva usred siječnja? -Da, molim, dupla porcija. A cijena?

Već podmirena.

Blogger inspiration: The Clothes Horse

Last week I didn't go anywhere because I finally managed to motivate myself for some studies. Plus, finally arranged a list of blogs i follow! It was a hard time job, must say! :)

But I decided to share with you one of the first blogs i was stunned by. You've probably heard of Rebecca since she started her blog years ago. Don't know about you, but I adore her a bit of vintage-goofy but also very classy style. As you can see, what I wore today was inspired by her.

Milkmaid braids are her trademark, also have ginger hair and these shoes look very similar,don't you think?

And I must say.. I didn't try to copy her, nay! I've just found fun to do small call it "muse" project. ;)

I'm wearing a no name blouse and trousers, vintage sweater, diechmann shoes and fake fur collar is from some old jacket . So i took it of and put this vintage brooch on it.

Have a nice week! ;)

All you need is trust and a little bit of pixie dust!

2011-01-02T12:35:00.000-08:00

Zima se uvijek potrudi biti sinonim za bajkovito. Sva ta raskoš prirode i izloga, lampice, ukrasi, pokoje Božićno čudo i veliki vatromet kojim stavljamo happy end na još jedan niz od 365 dana.

I kao da nisu dovoljno povezanii bez toga, zima i bajke nas nekako automatski odvlače u djetinstvo.
Dok nam još učiteljica nije rastumačila da je Pepeljuga bila žrtvom obiteljskog nasilja, da je nastrano što je Snjeguljica živjela sa 7 muškaraca i da ne postoji princ na bijelom konju koji će nas spasiti uvijek kad nas
zla vještica zatoči u kulu.

Unatoč svim tim ljepoticama, meni je uvijek najdraža od priča bila ona o Petru Panu. Zamislite samo da možete letjeti! I da još k tome nikad ne morate odrasti! Zato sam se nemalo iznenadila kad je zima, iako bajka sama za sebe, donijela komadić Nidgjezemske i u onu bajku koju zovemo životom.

Prije tri tjedna, taman sam bila spremna izaći iz kuće kad sam se spotaknula na hrpetinu cipela poslaganih po hodniku, u letu pobacala kapute s vješalice i stigla promrmljati da me moje vječito kašnjenje napokon koštalo prije nego li se čuo tresak glasan svih 169 cm visine.

Odmah mi se učinilo da mi je nešto ispalo, no na brzinu provjerivši, zaključih da je sve na svom mjestu. Iako, ostatak dana sam se osjećala čudno, kao da mi nešto fali.

Bila je to sjena. I uzalud sam čitave dane guglala Wendy i tražila tečajeve šivanja, nisam uspjela pronaći ništa što bi je natrag pričvrstilo. Izgubila sam sjenu! Doduše ne doslovno izgubila...
Naime, gospodična se toliko udomaćila da me svuda prati u stopu baš poput... sjene! Jeste li znali koliko sjene mogu biti naporne? Prave brbljave napasti! Ali zato su istovremeno i nježne, iskrene i pune razumijevanja za vaše histerične ispade. Poput... vašeg odraza u ogledalu. Najbolje prijateljice. Ili sestre blizanke koja je pokupila sve crte karaktera suprotne vašima. Eto, baš takva je Sabine.

Ono što me najviše začudilo jest što sjene uopće nisu tamne! Doduše, bar dok ovako slobodno trčkaraju uokolo. Izgledaju potpuno identično kao i vi. Svaka dlaka na glavi, svaki pokret, svaki mig..baš poput vašeg!
I kad nešto tako stvarno stoji pred vama, smiješi vam se i zapravo predstavlja jedan neotkriveni dio vas, kako reći ne vjerujem?

Music: Peter Pan Soundtrack

Sabine je postala kako dio moga života, tako i dio ovog bloga. Iako mojim očima, svijet vidi iz drugačijeg kutka. Onako kako to vide u Nigdjezemskoj. A znamo da tamo nitko ne odrasta..

Sabine wrote:

Hello world! This is my first public speech and since my owner already presented me, I decided to be short and sweet. As I always am. Except durig the dusk. And in the morning of course.

Anyway, I lost my thread.. Right.

I will show you the other side of story. The fun side. The social side. Since this should be a fashion blog, I'm here to help with manual stuff. I don't know why my owner's acting like she lives in Neverland every single day. Everything is poetry , daydreaming and luxury. Well, I 'm obviously more grounded than she is. D'oh!

And since we are acctually the same, I will write in first person.

And will make sure that we post more often. ;)

Wish you all the best in new year and hope you had wonderful evening!

And yes, I almost forgot. If by chance you have not noticed, I'm ginger now. Hope you like it!

Blazer, skirt: vintage

Boots: New Yorker

Shirt: no name

Beret: h&m

Adele

2010-12-15T09:39:00.000-08:00

Znate onaj osjećaj kad ste sigurni da je to to, ljubav na prvu?

I mene je preplavio prije kojih tjedan dana kad sam čula nju. <3

Od tog smo trena na repeatu.

Dok sam je slušala, vidjela sam dimnjačara i umalo si otkinula gumb od uzbuđenja.

Dok sam je slušala, dobila sam čokoladu "Volim te" od drage osobe. I to onu s punjenjem od višnje!

Dok sam je slušala, napokon sam se riješila prehlade.

Dok sam je slušala, klinci su se ustajali bakicama u tramvaju.

Dok sam je slušala, prvi put je zrak zamirisao na Božić. *.*

Nešto posve osobno

2010-12-11T08:59:00.000-08:00

Volim dućane i kafiće u kojima se svi pozdravljaju s "Bok" bez obzira što se vide prvi put u životu.

Ne volim mjesta na kojima moraš moliti da budeš uslužen, radnici se ponašaju kao vlasnici, a vlasnici kao bogovi.

Volim nazovi celebritye koji skaču u prvim redovima rock koncerata.

Ne volim kad popularnost duguju bilo čemu drugom osim vlastitom radu i trudu.

Volim osmijehe koje djeca upućuju strancima u tramvaju.

Ne volim kad im osmijeh nije uzvraćen.

Volim dodir prosjakove ruke nakon milostinje.

Ne volim sarkazam na koji nailaze od svojih sugrađana.

Volim zamišljati kako će mirisati sutra.

Ne volim ostati zaglavljena u jučer.

Volim nagle nalete inspiracije u kasne sate.

Ne volim rutinu niti klišejzirane fraze naučene iz reklama.

Volim buđenja uz zvuk kiše.

Ne volim odlaske na spavanje uz šuškanje papirnatih maramica i srkanje sirupa protiv kašlja.

Volim dosljednost, urednost i planiranje detalja.

Ne volim opet kasniti s postom i ne držati se odluke da ću biti redovita. :(

Haljina: second hand

Sako: h&m (second hand)

Kapa i šal: h&m

Torba: no name

Cipele: Zara

Dreft Fashion Week 3 u 1

2010-11-28T06:33:00.000-08:00

Nedjelja popodne, kiša sugerira da će za njom uskoro doći i drug joj snijeg. Izmjenjuju se već tri dana remeteći planove i kvareći raspoloženje. Zajedno s njima, u ta ista tri dana, izmjenjivali su se i modeli na pisti Hypo Centra. Razlog? Pa Dreft Fashion Week, naravno!

(Kako je slika jako puno, odabrala sam manju veličinu. Klik za povećanje!)

Donosim izvještaj popraćen vlastitim dojmovima. No, prije toga, kako se nitko ne bi našao uvrijeđen, moram naglasiti par stvari.

Prvo, ne smatram se kompetentnom donositi vlastite kritike na temu realizacije određenih kolekcija i revija niti ću to pokušavati. Svaki komentar je moje osobno mišljenje, možda katkad i suviše subjektivno. Za stručne komentare obratite se onima koji su za takve osposobljeni. Ili se bar tako (s razlogom ili bez) osjećaju.

Drugo, što se tiče općeg stava i odnošenja prema blogerima, imam potrebu reći par stvari koje se tiču i mene osobno.

Ovaj blog nije nastao s namjerom da dostigne svjetsku slavu, da se na njemu svakodnevno pišu tračevi o nazovi celebrityima ili se promoviraju određeni proizvodi. Niti će takav ikad postati! Nije mi u cilju postati novi fashion guru i bacati super sarkastične komentare, biti u centru svih zbivanja, ispijati kavice s dizajnerima i s oproštenjem, gurati nos tamo gdje mu nije mjesto.

Vjerujem da govorim u ime većine blogerica kad kažem da su blogovi nastali kao potreba dijeljenja ljubavi prema modi kao takvoj. A ne prema naslikavanjima, prvim redovima i crvenim tepisima.

Toliko o blogerskoj prostituciji.

Drago mi je da su nas organizatori pozvali jer je ovo bilo pravo malo blogersko okupljanje, no što se i same organizacije tiče o tome bi se podosta dalo...

Možda je problem u meni koja u svemu nastojim naći nešto lijepo, ali smeta me stav što ga određeni novinari imaju prema svakom projektu o kojem pišu. Kako sam, zajedno s drugim djevojkama bila smještena točno iza pressa, naslušala sam se svakojakih komentara koje ovdje neću iznositi. Ali sam se cijelo vrijeme pitala kako bi meni bilo da netko toliko brutalno zlobno komentira nešto u što su uloženi mjeseci i mjeseci truda. Da se nitko ne bi našao prozvanim, novinarima je ipak to posao. Ali žalosno je kad netko iz prvog reda, tko uz to razvlači žvakaću gumu tijekom čitave revije i tipka sms-ove ili popravlja šminku, osjeća baš silnu potrebu da popljuje svaku osobu u krugu od 50 metara. Osjećaju li se tad bolje, što li? Nadam se da da.

Slijedi ogromni post:

PRVA VEČER

PRET-A-DESIGN

Iva Šimunović

Prvo pa muško! Iako ne mogu reći da je nešto što bih sama nosila, kolekcija je daleko od nezanimljive. Naglasak na dodacima koji su upitno nosivi. Možda ako ste dovoljno hrabri. No, da je ostavila dojam na mene, jest.

Aba Tomičić

Dugo se nisam mogla odlučiti sviđa mi li se ovo ili ne, ali na kraju je ipak nažalost ne prevagnulo. Ideja je zanimljiva, u pitanju je i cvijeće na koje sam slaba, ali sve mi je skupa djelovalo prilično jednolično. Nedostatak boje je samo još oduzeo na dojmu. Plus su naglašena ramena i bokovi na pojedinim modelima.

Zrinka Hudi

Ništa inovativno i ništa neviđeno. Estetski zapravo lijepo, no možda ipak malkice predosadno. Pozitivna strana je što je sve jako nosivo pa čak i za svakodnevne prilike.

Ana Curić

Ne mogu se oteti dojmu da su se Šimunović i ona dogovarale jer su neki komadi izvedeni na jako sličan način. Prednost bih ipak dala Šimunović jer mi je ovo djelovalo previše gotičarski.

Ivana Kuzminski

Definitivno moj favorit što se pret a designa tiče. Zaljubila sam se u zelenu haljinu i gotovo! Dalje od toga ni ne mogu biti objektivna. Čini mi se da su sve haljine bile na istu shemu, samo drugih boja. Al zelena je moja! <3

Jelena Aleksić

Ili mi je ipak ona favorit? Uz zvukove s Alpa što su treštali kao glazbena podloga, predstavila je jednu pravu malu jodlersku kolekciju. Još jedan plus su odlične cipele.

Ema Ostanek (Ljubljana)

Jako lepršavo i jako lagano. Možda i prelagano za moj ukus. Bilo je zgodnih komada, ali lagala bih da kažem da sam oduševljena. No, vjerujem da je to stvar ukusa.

Kristina Lovko (Ljubljana)

Nažalost nemam niti jednu fotografiju iz tehničkih razloga. Ako me sjećanje ne vara, radilo se o haljinama i kaputima sa strip-like printom. Ispravite me ako griješim.

Sve u svemu, nikako nešto po mom guštu, ali svaka roba ima kupca tako da..

OSTATAK REVIJA

Louis de Gama (London)

Jedna od boljih revija prve večeri! Nije mi se svidjela čitava kolekcija, bilo je tu svega. Ali pojedini komadi su toliko dobri da mu se oprašta i ono manje dobro. Od lepršavih haljina u koje bi se, vjerujem svaka djevojka željela uvući kad malo zatopli, do prsluka sa savršeno riješenim kopčanjem i stražnjim dijelom. Ma što da više pričam, prosudite sami!

Zjena Glamočanin

Nahvalili su je drugi, ali moram i ja. Stvarno je zaslužila. Trake starih kaseta umjesto materijala, jako zanimljivi krojevi, sivo-crni tonovi. Petica iz kreativnosti!

Daniela Martinović

Opet nažalost niti jedne fotke. Ali, uz svo dužno poštovanje, jedna od najlošijih revija večeri.

Natalia Smogor

Jako, jako dobra muška kolekcija. Prevladavao je lan i svijetli tonovi, ali je sve ipak djelovalo dosta kruto što su dodatno naglasile čizme na pojedinim modelima i glomazne torbe.

Lana Jozić

Majice i haljine s printevima djece. Zanimljiva inspiracija, ali mislim da je ralizacija mogla biti i bolja.

Karim Bonnet (Paris)

Nisam ni slutila što sve može biti inspiracija! Čitava kolekcija kao da je bila napravljena od onih šarenih tepiha koje su naše bake imale (ili još imaju) doma u sobama. Cipele u istom štihu, pune špagica koje su izgledale kao iz kućne radinosti. Sve u svemu- slatko!

Kao što već rekoh, bile su pozvane gotovo sve naše blogerice (i blogeri) pa je dodatni razlog za veselje bio i taj što smo se napokon upoznale.

Moj outfit prve večeri

Blogerice na okupu <3

DRUGA VEČER

Druge večeri nažalost nisam imala fotografsku pratnju tako da od slika revija ništa. Ali zato ih možete pogledati na blogu moje drage kolegice Maje.

Što se tiče revija, izdvojila bih Anu Fucijaš i Mariju Koštić, inače pobjednice Modnog ormara. Sve u crno zlatnim tonovima, te pokušaj prikaza ljudi u vidu ptica. Čak su modeli izlazili po visini- od nanniže do najvišeg! Maske s kljunovima i ogromna zlatna kriva! Ma čista perfekcija.

Također, moooram spomenuti i Victora de Souzu iz New Yorka i njegovu "fancy cake" pink krinolinu s cvijećem oko vrata i otvorenim leđima. Nažalost, haljina se pri prolasku kroz vrata poderala jer zbog veličine jednostavno nije mogla proći. Ali unatoč tome, mislim da bi se mnoge od nas rado udale u nečem sličnom. <3

I za kraj, moj naklon zaslužuje i Martina Sporiš. Opet jedna tamna, pomalo morbidna kolekcija, s popratnom glazbom koja asocira na tematiku groblja te modeli koji šeću s budilicama na navijanje umjesto torbica. Svaka čast! I sam Tim Burton bi se divio!

Inače, taj nas je dan snijeg sve prilično zatekao i pokvario planove. Zato čizme i promjene planova u zadnji čas.

TREĆA VEČER

Adela Kliškić i Nikola Barbir (Modni Ormar)

Po meni, jako dobro! Priroda divno uklopljena na pistu. Nježni, prirodni tonovi i obrisi životinjskih likova na svakom modelu. Jako inspirativno!

Atriđana

Prvo mi se sve to činilo jako jednolično, da ne kažem dosadno. Ali zapravo ima jako dobrih komada, sviđa mi se što je cijela kolekcija nenametljiva, a opet drugačija. Frizure su bile točka na i, a ogrlice samo još dodale na dojmu.

Marina Prevolšek for Maion

Prva asocijacija mi je bio serijal Allo Allo, što i nije tako loše. Ali ipak mi je bilo too much. Previše je vuklo na nešto što bi nosile gospođe u godinama. Ili su nosile. Dodatni minus je bio uzorak na par haljina koji je podsjećao na havajske košulje. Sve u svemu, nije mi se svidjelo.

Mara Miloglav

Geometrijski likovi na inače običnim krojevima. Frizure doduše zanimljive, ali nedovoljno da poprave dojam. Nekako se nisam našla niti u jednom komadu. Možda netko drugi jest.

Toni Rico

Taj čovjek očito zna što želi i kako to postići. Najbola kolekcija večeri, savršeni modeli, savršena glazbena pratnja. I savršeni smeđi kaput od kojeg nažalost nemam fotku. Jedan retro mornarski štih, manekeni koji plešu po pisti i izazivaju ovacije. Sve prilično nosivo i jako lijepo osmišljeno. Svaka pohvala!

Ada Zanditon (London)

Još jedna za koju je izgledalo kao da je inspiraciju crpila u domu. No, zašto i ne bi ako je rezultat ovakav? Teksture su me podsjetile na teksture popluna ili nekakvih pokrivača, a ovaj model s naglašenim ramenima je bio vrh revije!

Ivana Popović

Kraljica performansa i moj vječiti favorit! Spaja nespojivo, potiče maštu, briljira u svakom pogledu. Uz odličnu reviju, izvela je sa svojim zborom i pravi mali nastup koji je poslužio umjesto glazbene podloge.

Skidam joj kapu!

Bryce Aime (London)

Japan? Azija? Moja prva asocijacija na ovu kolekciju. Ne želim razmišljati kako je hodati u tim cipelama, ali izgleda bolno. Pun pogodak u inspiraciji, ali moglo je i bolje. Nosiviji komadi bi imali veću prolaznost. Ovako mi je sve to bilo- osrednje. Ali pohvale na trudu jer na kraju krajeva- ništa što ima veze s Japanom ne može biti toliko loše!

Dodjela nagrada

Najbolja mlada dizajnerica- Jelena Aleksić

Najbolji dizajner- Toni Rico (<3)

Najbolja manekenka- Lidija Lešić

Voditelji: Neven Ciganović i Iva Jerković

Moj outfit treće večeri

I iako nema nikakve veze s ovim (osim što je eto, prisustvovao finalnoj večeri), moram ga staviti.

Veliki sam fan braće Medvešek i jako cijenim njihov rad i zato me baš razveselilo vidjeti Svena kako fotka revije iz prvog reda. <3

Le Petit Prince

2010-11-20T11:13:00.000-08:00

Ponekad, samo ponekad zaboravim pogledati zalazak sunca.

I tad snovi postaju ozbiljni, budućnost jeziva, a stvarnost juri miljama preda mnom.

Onda se sjetim pogledati u nebo. Srećom, još me uvijek zvijezde nasmijavaju.

Zvuče kao pet stotina milijuna zvončića...

‎" Moj mi prijatelj nikada nije ništa pojašnjavao. Možda me smatrao previše sličnim sebi. Ali ja nažalost ne vidim ovce kroz sanduk. Možda sam donekle nalik na odrasle. Bit će da sam ostario.. "

"- Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću stanovati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju! "

Osjećam se dužnom i ja spomenuti nadolazeći nam događaj.

Dakle, Dreft Fashion Week, od 25. do 27. 11. 2010.

Raspored mi je prilično zanimljiv, ali moram priznati da me više od revija veseli upoznavanje naših blogerica! <3

Yes, I'm guilty, so sue me!

2010-11-01T08:51:00.000-07:00

Odluka, imenica

A: Čin ili proces odlučivanja.

B: Određenost koja stiže nakon razmatranja.

" Pozdrav, ja sam Monica Geller i control freak sam. "

Zamišljam svoje predstavljanje u klubu liječenih radoholičara, over-analizatora i svih onih koji su u stanju provesti sate i sate uređujući vlastite liste odluka, želja, ambicija i na kraju krajeva, života. Svako razdoblje napisano drugom bojom, bitni događaji ukrašeni laticama i šljokicama, abecedni popis životnih ciljeva te kronološki onih ostvarenih..

I kad samo zažmirim na jedno oko, shvatim da mi se ovaj tjedan neplanirano, spontano i sasvim slučajno dogodio susret koji mi je uljepšao taj i narednih nekoliko dana.

Nakon što sam ustupila mjesto starijoj gospođi u tramvaju, okrenula se prema meni i uz smiješak mi pružila papirić dodavši kako piše pjesme i ljubaznima ih iz zahvalnosti dijeli.

Na papiriću je zaista i bila pjesma:

"Dok se diviš

čudesnom cvijetu,

ne istražuj uzroke

njegove boje i mirisa.

Ne pitaj

za razloge

kad ti nudim svoju ljubav.

Ona je-

kao šumski cvijet:

samonikla, samosvojna,

trajna i nevina."

Dobila sam potrebu zagrliti tu pogrbljenu staričicu i tražiti da mi obeća kako ću i ja u njezinim godinama toliko voljeti život i brinuti samo o onome što je zaista bitno..

Željela bih se samo još osvrnuti na događaje koji su naše blogerice napokon stavili u prvi plan jer me jako veseli vidjeti draga lica, koja već dugo škicam u virtuali, u središtu modnih zbivanja. Izljubila bih vas sve! :*

Što nosim? Vesta je H&M od prije par godina, dušu dala za hladne dane. Haljina je second hand, plaćena točno 10 kn, kao i šešir koji je s Hrelića. Oksfordice, već poznate dajhmanuše, a naušnice (koje se ni ne vide) i čarape Accessorize. Jedan hint- ne preporučam njihove čarape jer se unište nakon par nošenja, a naplate ih masno. :(

Hey, that's no way to say goodbye

2010-08-01T08:01:00.000-07:00

Fact one

... A good title is the title of a successful book.

You've probably already heard but I just have to say. Leonard Cohen. One and only. Arena Zagreb, last weekend. And three most melancholic and elusive hours of my life during which I was forced to rembemer all those nights spent lying in bed trying to figure why, who and when made me feel like this. Thank you, my dear.

Fact two

... You're a mouse studying to be a rat.

Feeling that kind of way at the moment. I should really start to study, what a lovely summer, yes. Biochemistry, can't stand it anymore but do I have a choice? Not really. That's because I chose this title. Need some isoltaion. Wish me luck, that's something I will need the most.

Fact three

... I'm not confused, I'm just well mixed.

Do I really need to say something about this fact? Hope you can read between the lines.

Fact four

... Follow the yellow brick road.

Although I don't like yellow, I felt like this few days ago. It was rainy day outside so my thought was to cheer up a little bit and correct wrinkels caused by a creasing on people faces. Did I succed? Well, you can judge for yourself. ;)

Shorts: Bershka Shirt: no name Tights: H&M Shoes: Diechmann Scarf and locket: vintage

The Dead Weather

2010-07-18T22:24:00.001-07:00

Do you have any association about the title? Heat? Heat? And more heat? Yes, those days, Mother Nature obviously decided not to spare us. And I can't believe I would say this, but I'm missing the rain and chilliness. Since sun started to torture us, I'm not able to do anything useful. I'm trying to study but my brain functions often betray me. So, as you can guess, I was abnormally happy when forecaster said- tomorrow it will rain! I can't remember the better feeling than sit by the window, read some book and just listen to rain drops touching the ground.. Aw, I miss autumn!

The second fact about the Dead Weather- name of one of my favourite bands lately. Of course ingenious Jack White and Alison Mosshart. I definitely recommend them to you!

About what I'm wearing- vintage skirt and shirt, bag is my newest buy, also vintage. The oversize perals and hair bow are DIY. Necklace cost me only about 4 euros and the price in stores is about 15. Great profit, isn't it?

P.s. Remember to listen to the rain sometimes. She's pretty smart, you know..

All That Jazz

2010-07-12T12:28:00.000-07:00

Somehow lately I'm tired of listening all that this-days pop hits on radio stations. I always had different taste in music than most my peers so in high school I barely could find a place to go out. And people to go out with on that imaginary place with other music than folk. These days I'm deeply into jazz. Oscar Peterson Trio- Night Train in my player while writting this.

Today was a busy day. I went to my college to take some extra consultaions with academics, than to do some boring jobs like banc, cell phone operator etc. Did you ever notice how kindness of salesman can really improve your day?

I hate taking pictures inside but it's late now and I didn't have a choice. What I'm wearing is a vintage skirt which I found few days before my mum bought that scarf. And it was a perfect match! Jazz shoes and shirt are no name, there was also a white photo bag.

Have a nice evening!

The Last of the Mohicans

2010-07-10T11:42:00.000-07:00

Do you remember when you were little, hanging around with your friends and don't know what to do? It's summer finally, school's over and you have all time of the world to make your own world just the way you want to. You can imagine you're somewhere else, in some other epoch or, in my case, that you are someone else. Maybe a princess? Even queen of England? Fairy? Or witch? And what about an Indian?

I remember when I first saw them in live. I was about 6 years old and my family took me to the nearby town for the costume ball. What a happiness for a little girl who loves glitter, jewels, colors, and above all- imagination! I was standing there in the middle of the crowd, holding my mother's hand when I heard some music different than the alreadly known carousel jingle. When I turned my head, I saw four men, playing some odd instruments. And immediately fell in love. Like a proof to that- in preschool I even agreed to act in some preformance (I was abnormally shy back then) just because the prize was the poster from Pocahontas cartoon.

After that I continued to explore their culture and lifetime. Not as often I should unfortunately, beacuse I think that beautiful nation deserve more attention and of course different destiny than this they have. Selling their heritage for few coins on the streets? You think that's fair? But who am I to judge.

I went to the cinema before few days beacuse my friends made me watch "Eclipse". I'm not a fan but that's some other story.. Anyway, I saw that guy Jacob and he reminded me on my young days crush. When I came home that day, I noticed there's gonna be "The Last of the Mohicans" on the TV. So today is the Indian evening at my place. The music, the clothing, the old storyes near fire, the food and icing on the cake- the movie! Can't wait!

Persuasion

2010-07-05T13:00:00.000-07:00

I remember the day when I decided to discover her. I was reading Truman Capote's "Music for Chameleons" when he mentioned Jane. Jane Austen. Capote is one of my favourite writers so it's not odd I'm trying to steal from him. Yes, he loved her so maybe I will, was my thought. And after few months when I went to the book fair with a plan to buy something new for reading, she just jumped in front of me, dressed in pastel colours and asked me how am I. Now I'm fine, thank you. Cause I found you. I'm talking about book. "Mansfield Park" from Jane Austen.

I didn't doubt to buy it or not. I knew this will be something special. And the whole last summer I lived in England in my head, couldn't get enough of it. After that I borowed "Emma" but fate didn't want for me to read it. My college didn't give me time to breath, I used to read only technical literature and didn't have time for my new friend.

When I finally finished "Emma", I had some huge exams on my back. So back to the medical books, no Jane for you young lady! Ha, in your face! I've just borrowed "Persuasion" and I'm verbatim glued. The next are her greatest works: Pride and Prejudice and Sense and Sensibility. Thank you, summer! Time for reading!

Skirt:Vintage Shirt:No name Vest:Vintage Shoes:Diechmann

non je ne regrette rien

2010-07-01T08:33:00.000-07:00

It's first of July. Maybe I'll use this date as a start of new year. My new year. Many people make decisions, plans or wishes for upcoming year at midnight on first of January. I used to do that but somehow I never maintained any of my ideas. Why? Life sometimes chooses his own way. And I'm not always happy with ways he made me go, but what can I do? The better question is why should I do anything to change that?

This year, and by that I mean the period since first of July 2009, was pretty stressful for me. Many lessons to take, many exams to pass, many people to deal with. And now I'm feeling I need a break. It's summer finally, and sure, there's still one exam in September, but to be honest I'm not in the mood for studying. :/

As for the people, I must say that there were few of them who leaved large marks in my life this year. Some of them are good and other I wish I could forget as quick as possible. Maybe they hurt me and certainly I hurt them. On the other hand, some mean life to me. And like Edith Piaf would say, non je ne regrette rien. I don't regret anything.

About Edith, I'm quite in love with her and France as well. My first contact with her music was few years ago when I was on the French evening in the student center hall. Among others there was one of Croatian actress, Jasna Bilušić who was acting Edith in histrionics. She was really, really good, almost incredible! The interpretation is so similar to the original and you can watch it here.

I used to learn french during one summer in high school but I must admit that i don't remember much unfortunately. Only basics. I must change that, go to classes again, cause the language is beautiful so it would be pity not knowing it.

I've been in France once but not in Paris in which I have a big crush on so it would be wonderful to go there some day. Just to see that romance everybody's talking about. I'm wondering if there's any...

You see my point now? So many things to do, places to see, languages to learn and people to meet. No time for studying and sparing days on nothing! Yes, this is definitely the beginning of a new year...

Dress and belt: vintage/ Hosiery: New Yorker/ Shoes: Diechmann/ Beret: H&M/ Earrings: gift

Coco Chanel & Igor Stravinsky

2010-06-29T10:29:00.000-07:00

When I first saw a trailer, my mouth stayed open for another couple of minutes. Yes, I adore her! And finally, the movie is here, in "Europe" cinema in Zagreb, ready to capture my heart.

That cinema usually shows documentary and alternative movies and it's also a place where you can sit and drink your coffee surrounded with movie directors, actors, singers and some other performers. Also, this is a place called a home to many events and festivals like Animafest, Human Rights Film Festival, Queer Zagreb and at saturdays there's dancing till early hours.

Tomorrow I'm going to see that film with my friend. At last! And I really don't know what makes me more happy- the fact that I'm gonna see her or Coco.

About Chanel... what to say? I am a fan, that's for sure. Maybe she's my favourite designer, I can't decide between her and some others. But she is definitely one of the greatest icons of all times! What I love the most are, of course, her famous black and white ideas. It may looks too strict for someone, but I simply can't get enough of that style. It takes me to times I always wanted to live in. On the other hand, that Chanel bag over the night became such a must have part that apparently everyone has her/his own sample. No, I don't have it. Why? Well, it's not that I don't like it, but I hate those huge trends. And I don't have money for the original, of course.

The photos are taken about ten minutes from my house and are made by her. Location is old ruin cottage in the wood. The nature is gorgeus there, the smell of grass enchanting. Only problem were mosquitoes so now I have large marks over my legs. Nevermind.

I'm wearing a vintage shirt and dress, Jadran socks, Dorothy Perkins flats and Diadema pearls.

For the end, I would love to quote Coco. This is one of my favourite.

"How many cares one loses when one decides not to be something but to be someone."

Coco Chanel

Enjoy the movie! I know I will...

P.S. I admit, I couldn't resist not making a fashion blog. The idea was born long time ago but somehow I just didn't have enough time, will or courage. I hope this will last. ;)